Kritičke teorije obrazovanja usmjerene su na razotkrivanje sprege između opresivnih društvenih struktura i odgojno-obrazovnih teorija, politika i praksi kojima se te strukture održavaju i jačaju. U tim se okvirima kritička pedagogija bavi mogućnostima osnaživanja i emancipacije pojedinca za uspostavu pravednog društva poticanjem razvoja kritičke svijesti učenika i promicanjem dijaloške metode učenja i podučavanja. U skladu s tim, u kolegiju se obrađuju neki od najznačajnijih kritičara obrazovanja, koji su svojim radovima i djelovanjem doveli do značajnih promjena u pristupu istraživanju, politici i praksi odgoja i obrazovanja. Uvodni dio o kritičkom mišljenju, kritičkoj analizi i kritičkoj teoriji nastavlja se raspravom o izvorištima i kontekstu kritičkog pedagoškog diskursa, s naglaskom na ideje progresivnih i reformskih pokreta s početka 20. stoljeća, djelovanje Frankfurtske škole te utjecajima J. Deweyja i P. Freirea na odgojno-obrazovnu teoriju i praksu u Zapadnim društvima. Postmoderni zaokret prati se obradom ključnih postavki feminističke, post-strukturalističke, post-kolonijalne, dijaloške i angažirane pedagogije. Detaljnije se obrađuju ideje P. Freira o obrazovnom bankingu i dijaloškoj akciji; M. Applea o odnosu između društvene moći, proizvodnje znanja i pedagogije; H. Girouxa o graničnoj pedagogiji i učitelju kao transformativnom intelektualcu; P. McLarena o školovanju kao ritualnoj izvedbi; P. Bourdieua o transmisiji kulturnog kapitala; D. Kellnera o kritičkom čitanju slike i I. Shor o kritičkoj pismenosti. S osloncem na Liesmannove teze o zabludama društva znanja, Appleovu teoriju konzervativne modernizacije i analize provedbe međunarodnih standarda prava na obrazovanje K. Tomaševski, posebno se obrađuje tema marketizacije obrazovanja. U završnom dijelu se neke od ideja kritičkih pedagoga provjeravaju na normativnim i teorijskim tekstovima.