Glavnina pozornosti posvetit će se komparatističkom čitanju triju hrvatskih modernističkih romana – Isušena kaljuža Janka Polića Kamova, Povratak Filipa Latinovicza Miroslava Krleže i Kiklop Ranka Marinkovića – sa stajališta njihove premreženosti književnim i misaonim pojavama koje za književni i uopće umjetnički modernizam imaju status prekretnice. Kao presudna čvorišta te premreženosti, u sklopu kolegija će se razmatrati nasljeđe Dostojevskoga (u prvome redu romana Zapisi iz podzemlja), Joycea (Portret umjetnika u mladosti i Uliks) te psihoanalize. Okvirne smjernice pristupa tekstovima postavit će uvodno predavanje, koje će se baviti pitanjem zašto se i čime dotiču psihoanaliza i čitanje književnih tekstova – s jedne strane, učenje o skrivenim arhivima ljudske „duše“ namijenjeno njezinu liječenju i, s druge, istraživanje hipotetično im ekvivalentnih zakutaka u „duši“ ljudskih književnih tvorevina. Što, u tome transdisciplinarnom prijenosu, postaje sadržajem pojma „duša“, tj. „psiha“, a što sadržajem pojma „tijelo“, nužne suprotnosti koja prema kulturnim kodovima zapadnoga kruga uvjetuje pojam „duše“, da bi mu u posljednjim desetljećima stala preotimati povlašteno mjesto u književnoj znanosti? Iako je Freud velik udio zasluga za nastanak psihoanalitičkih uvida pripisivao upravo književnosti, iz uzajamnih se odnosa tih dvaju područja ni nakon više od stoljeća ne može izvesti poučak o ispravnoj „primjeni“ psihoanalitičke teorije i prakse na teoriju i praksu čitanja književnih tekstova. Napetost između psihoanalize i književne teorije odnosno kritike iznosi na vidjelo činjenicu da je način na koji književni metadiskurs predočuje tekst od antike do danas izričito ili prešutno počivao na sustavu antropomorfnih metafora, ustrojenome oko opreke između vrednije „nutrine“ (duše kao metafore značenja odnosno smisla) i sporedne „izvanjskosti“ (tijela kao metafore materijalnosti neke vrste jezičnog oklopa ili čak tamnice). Stoga će se kolegij usredotočiti na metodološke probleme pristupa književnome tekstu povezane s potiskivanom metaforičnošću termina „psiha“, „tijelo“, „čovjek“, „subjekt“, oslanjajući se na teorijske (tzv. dekonstrukcijske i poststrukturalističke) odvjetke psihoanalitičkoga priloga znanosti o književnosti i humanistici u cjelini. Koliko su spomenuti problemi složeni i otvoreni raznolikim oblicima interpretativne pertinentizacije, pokazat će se pri seminarskom radu na trima spomenutim hrvatskim modernističkim romanima, koje psihoanaliza višestruko prožima u tematskom i formalnom pogledu.
- Izvođač: Morana Čale