Problem (ne)mogućnosti iskazivanja postoji otkad postoji i književnost. Ipak, od Drugog svjetskog rata taj problem postaje akutan i u književnom stvaralaštvu i u proučavanjima književnosti (gdje se poznata Adornova teza o tome da je pisati poeziju nakon Auschwitza barbarski često pogrešno interpretira). Polazna je premisa kolegija u tome da kulturno polje traume (to je događaj obilježen dvjema nemogućnostima: sjećanja i zaboravljanja) omogućuje uvid u subjektne činove pregovaranja između individualnog sjećanja i povijesti. Analizom tekstova individualnih sjećanja svjedoka, identificirat će se i preispitati upotrebljivost i vjerodostojnost teza nastalih u teorijskome diskursu o traumi, poput „događaja bez svjedoka“, „kolapsa svjedočenja“ i „odgođenosti svjedočenja“. Posebna će se pozornost usmjeriti na aporije koje su često u prvom planu posvjedočenog svijeta u tekstovima „pisaca koji su postali pisci kako bi svjedočili“ (poput aporija povijesne spoznaje, etike i desubjektivacije). U posljednjem dijelu kolegija analizirat ćemo status „subjekta-zastupnika“ koji govori o posredovanom iskustvu traume, odnosno prenosi i artikulira transgeneracijsko sjećanje (M. Hirsch).
- Izvođač: Danijela Lugarić